Svaki je Eustahijev izlet u vode storiaturne književnosti pravi praznik za um i oči.
Eustahije se, kao i u prethodnom radu, fantastičnom
Mona Lisa Syndrome, koji i sad nosi epitet jedne od najboljih priča koja je hodala Storyaturama, prije svega bavi "višim" i "težim" temama.
Dok u prvom spomenutom radu promišlja uloge pojedinca u društvu, negove predodređenosti i odnosa prema nepisanim civilizacijskim standardima, u novom radu Eustahije podiže svoj interes korak više, propitkujući mističnu hijerarhiju svemira, od Demiurga naniže.
Eustahijev rad prožet je humorom i čita se lako, ali u sebi skriva puno više.
Već od fantastično prikrivene poruke u prvom kadru, gdje je crno svemirsko nebo prožeto naizgled slučajno razasutim zvijezdama (a u stvari pažljivo složenom konstrukcijom), Eustahije umiješno prenosi jaku, iako prikrivenu poruku, namjenjenu samo najpažljivijim čitateljima.
Kada Vintage Minifigure Collection uđe u kadar svima je jasna fantastična igra riječi i simbola kojom se Eustahije ovdje poigrao da nas iznenadi na sublinarnoj razini.
Gotovo dvodimenzinalni kvadratni planet nova je subverzija poimanja prostora, ali pravo oduševljenje čeka nas kada uočimo da tekstura površine planeta nije slučajno razbacan slijed kockica, već inteligentno renderiran simbol.
Kada se u priči pojavi lampaš, svima je jasno da svijetlo iz noge nije tek dizajnerski hir LEGO odjela, već gotovo politička poruka u kojoj se čita da oni koji su iznad nas puno bolje vide po čemu gaze.
I na posljetnu, kad se pojavi i nad popom pop, kad nas nasmije odlično sakrivenom kraticom u naizgled slučajnoj onomatopeji "CING...KLIK...ZVEC", ostaje samo zapitati se: kojih smo vrata i sami ukras?
za kockice.org/forum recenziju napisao: ž