Da, stoji. Ova je epizoda najmračnija dosad, a mislim da ni ubuduće neće biti mračnije od nje. Jasno, kad imaš priču u 35 više-manje nezavisnih epizoda, neke će biti vrlo raznolike, već i zato da se ubije ritam i predvidivost. Tako relizacije šaraju od lake komedije do teže drame.
Za početak prikaza pada Vuka na mračnu stranu trebalo je malo nabrusiti ton, ali već u idućoj će glavi opet sve biti nešto veselije. Slijedi vjeverica Knez u jednoj od svojih veselih avantura. (Aha, kako da ne.)
Da, Narggun nisam nikad ni zamislio kao laganu i pitku priču. Istina da je tako počela, lagano, pomalo djetinjasto; ali nije mi bio cilj pisati laku priču, već sam htio polako uvući čitatelja u priču, da upozna likove, da mu se malo uvuku pod kožu, i onda tek početi bacati likove u svakakve situacije, malo šokirati čitatelja, malo likove.
Trenutno nisam siguran koliko je taj predječiji početak dobar potez jer, očito, oni koji su preživjeli prvih 10-tak glava, ostaju vjerni čitatelji do kraja. Ali ima i nešto čitatelja koji su se rasuli i odustali, jer ih prve glave ozbiljnošću i vizualnom kvalitetom nisu zadovoljile.
Drago mi je boba da Crveni Hiiti nisu ostali plastični i jednodimenzionalni. Oni su okrutne i učinkovite ubojice (očito inspirirani Hasasinima, ali smješteni u kršćanskije okružje). I sad, kad imaš tako opake zločince, nije bilo lako izvući i drugu stranu, onu koja opisuje njihovo gledište, i gdje je tu logika vjere kad si hladnokrvni ubojica.
Zaključak sa tom zlom krvi je na kraju dosta čudan, no... mistika nije uvijek dokučiva

Poetske slike "glazbe krvi" postat će malo jasnije kad Crveni stignu Bijeloga.
Ne mislite li da sam malo pretjerao s bojama? Lik je Bijeli, narod Crni, utvrda je bila Bijela, a sad još i Crveni Hiiti. Boje dominiraju nazivljem, čak i više od riječi s duplih suglasnicima.