New Life Game Klasični krimić u 184 kadra Film noir u svoj svojoj slavi. Od priče, likova i scenografije, do kamere, obrade i postprodukcije, sve je inspirirano klasičnim krimićem četrdesetih. Klišeja ne fali, od naziva likova, scena i kadrova, ali nadam se da ne fali ni originalnih raspeta.
Samo da napomenem da ovo nije tek priča, to je najveći projekt kojem sam se posvetio ovdje, moje malo životno djelo koje sam stvarao gotovo mjesec dana. Nije za brzo ni lako čitanje, već je stvoreno za 20 minuta ozbiljne zabave. Cijeli sam ugođaj pokušao urediti filmski, grubo osvjetljenje i filmsko kadriranje; pa i kad budete čitali, doživite to u istom svjetlu.
Play it again, Sydney Clubs.
Stara priča, da popunim rupu Nargguna. Moj vrlo dragi projekt kojem je, veselit će fanove, drugi dio u planu, s novom avanturom Sydneya Clubsa.
Aggggh... Tri puta sam počinjao čitati... Možda bi bilo lakše da se nije grčio onaj broj koji je kazivao da ima stoosamdesetšest slika. Stravično, ali zanimljivo... nakon negdje 20. prizora prestao sam škicati gore (krenuo je film u glavi) sve do "pegle"... mala pauza... i onda opet dok se ponovo nisam zalaufao... Sadržajno, dobro je, Philp Marlow-ski, ali vizualno, moram priznati da je previše kontrastno (crno-bijelo). Malo postane zamorno za čitati (stoosamdesetšest slika), jer mali komadići bjeline na fotografijama prosto blješte. Možda zato što čitam u totalnom mraku, možda ni oči nisu što nekada bijahu, a možda je stvarno napadno za žutu pjegu... Malo da je propušteno kroz sepiu... Malo bi ublažila...
