Re: PRIČA: Mona Lisa Syndrome
Posted: 07. Jul 2010. 08:49
Uđe li se malo dublje u ideju Mona Lisa Syndrome pročitat će se pravo kafkijansko djelo o zatočenosti u vlastitom svijetu, i dramu o tome kako nismo ono kakvim nas drugi vide. Skrivajući se iza ikonografije LEGO minifiga Eustahije priča jednu tešku priču. Posve u skladu s današnjim trendovima, ozbiljna se tema maskira u naizgled nevino okruženje igračaka, akcije i lake zabave, jer je u ovo postinternetsko doba gotovo nemoguće prezentirati složeniju i ozbiljniju ideju na složeniji i ozbiljniji način. Sve treba srezati, skratiti, pošareniti i holivudizirati, i tek tako pustiti u javnost. Uopće ne sumnjam, da se Kafka sad uhvati pisanja, to bi ovako izgledalo 
Minifig sa smješkom, zarobljen iza svog lica prvenstveno se bori sa svojom samoćom. Doživljava se kao jedini sa tim prokletstvom, da ga svijet vidi kroz krive oči, i da ne može pokazati svoju pravu prirodu. Ali kako priča napreduje, otkriva da nije sam. Tu je čovjek u kostimu, čija je sudba još bizarnija, a vrhunac, i svojevrsno oslobođenje doživi kad shvati da postoje i oni čiji je zatvor još "uži".
Promatrač ne može ne primjetiti da je takva naizgledna samoća koju proživljava glavni lik u stvari posve krivi doživljaj. Osim što i danas vjerojatno većina lica LEGO minifigova nosi standardni osmjeh (ili neke podvarijante standardnog osmjeha) istina je da i oni koji naizgled imaju lica koja odaju nekakve emocije u stvari također nemaju mogućnost izmjene tog lica. Također su zarobljeni iza svoje jedine facijalne ekspresije.
Iznimka ovome su tek glave s dva lica koja postoje odnedavno. Iako ovakve omogućuju minifigu da izrazi dvije različite emocije (obično oprečne - strah i hrabrost, sreću i tugu) nihova je podvojenost za temu neke druge analize. Takvi su minifigovi ppput rimskog boga s dva lica, zanimljivo, koji je svojevrsni imenjak autoru ovog djela, a to je simbolika koja zanimljivo zatvara ovu kupusastu analizu.
Scenografija je fantastična. Iako s jasim ciljem da se ovjekovječi najbolja od diorama, nije riječ tek o fotkanju zanimljivih lokacija. Svaka je scena duboko integrirana i snažno prožeta s pričom. Usamljenost Gordanovih nebodera, sivilo monoraila, gužva tomakahovog korza.
Tu je i odličan photoshop rad. Plavo nebo u sceni s neboderima jedna je od najboljih montaža viđena na storyaturama. Tehnički, ali još više idejno, ona mijenja ideju same građevine, doslovno je stavljajući u pravi prostor.
Zaključno, Mona Lisa Syndrome je djelo koje se može čitati na više razina, koje u svakoj sceni skriva još poneku tajnu za odgonetnuti, i koja je na kraju, puno više nego se čini. Ako još niste - brzo na čitanje Mona Lise!
Minifig sa smješkom, zarobljen iza svog lica prvenstveno se bori sa svojom samoćom. Doživljava se kao jedini sa tim prokletstvom, da ga svijet vidi kroz krive oči, i da ne može pokazati svoju pravu prirodu. Ali kako priča napreduje, otkriva da nije sam. Tu je čovjek u kostimu, čija je sudba još bizarnija, a vrhunac, i svojevrsno oslobođenje doživi kad shvati da postoje i oni čiji je zatvor još "uži".
Promatrač ne može ne primjetiti da je takva naizgledna samoća koju proživljava glavni lik u stvari posve krivi doživljaj. Osim što i danas vjerojatno većina lica LEGO minifigova nosi standardni osmjeh (ili neke podvarijante standardnog osmjeha) istina je da i oni koji naizgled imaju lica koja odaju nekakve emocije u stvari također nemaju mogućnost izmjene tog lica. Također su zarobljeni iza svoje jedine facijalne ekspresije.
Iznimka ovome su tek glave s dva lica koja postoje odnedavno. Iako ovakve omogućuju minifigu da izrazi dvije različite emocije (obično oprečne - strah i hrabrost, sreću i tugu) nihova je podvojenost za temu neke druge analize. Takvi su minifigovi ppput rimskog boga s dva lica, zanimljivo, koji je svojevrsni imenjak autoru ovog djela, a to je simbolika koja zanimljivo zatvara ovu kupusastu analizu.
Scenografija je fantastična. Iako s jasim ciljem da se ovjekovječi najbolja od diorama, nije riječ tek o fotkanju zanimljivih lokacija. Svaka je scena duboko integrirana i snažno prožeta s pričom. Usamljenost Gordanovih nebodera, sivilo monoraila, gužva tomakahovog korza.
Tu je i odličan photoshop rad. Plavo nebo u sceni s neboderima jedna je od najboljih montaža viđena na storyaturama. Tehnički, ali još više idejno, ona mijenja ideju same građevine, doslovno je stavljajući u pravi prostor.
Zaključno, Mona Lisa Syndrome je djelo koje se može čitati na više razina, koje u svakoj sceni skriva još poneku tajnu za odgonetnuti, i koja je na kraju, puno više nego se čini. Ako još niste - brzo na čitanje Mona Lise!
