Minifig sa smješkom, zarobljen iza svog lica prvenstveno se bori sa svojom samoćom. Doživljava se kao jedini sa tim prokletstvom, da ga svijet vidi kroz krive oči, i da ne može pokazati svoju pravu prirodu. Ali kako priča napreduje, otkriva da nije sam. Tu je čovjek u kostimu, čija je sudba još bizarnija, a vrhunac, i svojevrsno oslobođenje doživi kad shvati da postoje i oni čiji je zatvor još "uži".
Promatrač ne može ne primjetiti da je takva naizgledna samoća koju proživljava glavni lik u stvari posve krivi doživljaj. Osim što i danas vjerojatno većina lica LEGO minifigova nosi standardni osmjeh (ili neke podvarijante standardnog osmjeha) istina je da i oni koji naizgled imaju lica koja odaju nekakve emocije u stvari također nemaju mogućnost izmjene tog lica. Također su zarobljeni iza svoje jedine facijalne ekspresije.
Iznimka ovome su tek glave s dva lica koja postoje odnedavno. Iako ovakve omogućuju minifigu da izrazi dvije različite emocije (obično oprečne - strah i hrabrost, sreću i tugu) nihova je podvojenost za temu neke druge analize. Takvi su minifigovi ppput rimskog boga s dva lica, zanimljivo, koji je svojevrsni imenjak autoru ovog djela, a to je simbolika koja zanimljivo zatvara ovu kupusastu analizu.
Scenografija je fantastična. Iako s jasim ciljem da se ovjekovječi najbolja od diorama, nije riječ tek o fotkanju zanimljivih lokacija. Svaka je scena duboko integrirana i snažno prožeta s pričom. Usamljenost Gordanovih nebodera, sivilo monoraila, gužva tomakahovog korza.
Tu je i odličan photoshop rad. Plavo nebo u sceni s neboderima jedna je od najboljih montaža viđena na storyaturama. Tehnički, ali još više idejno, ona mijenja ideju same građevine, doslovno je stavljajući u pravi prostor.
Zaključno, Mona Lisa Syndrome je djelo koje se može čitati na više razina, koje u svakoj sceni skriva još poneku tajnu za odgonetnuti, i koja je na kraju, puno više nego se čini. Ako još niste - brzo na čitanje Mona Lise!
